| Prigodni tekstovi |
|
|
DESETLJEĆE U DVA STOLJEĆAPovodom deset godina Uljudbene udruge Žuri polakoKoliko god mi žurili polako ili ponekad polako žurili vrijeme ima svoje mjerila i odmiče nam, okrenuli mi ovako ili onako, deset godina od prvog Susreta ugode prošlo je. Odmiče sve što je na tom relativnom Einstenovom prostoru - vremenu, ali ostaje ono čini se najvažnije, uljudbenost. I tu su se svi oni prevarili koji su na početku mislili kako je poanta Udruge u onome Festina lente. Očito nije, to nam pokazuje ova obljetnica, jer kad nešto prođe uvijek nam je brzo, pa makar mi to činili polako, tako je to i s ovih deset godina od početka Susreta. Kao da je jučer bilo, jest, ali ostalo je ono trajno, uljudbenost. Ta konstanta u devedesetima, istina bila je brža, a u novom tisućljeću sporija, pa se Udruga i pokazala u svjetlu svoje zadaće Festina lente. Devedesetih godina prošlog stoljeća Udruga nam je, što zbog kraja stoljeća, a više možda iz razloga što je Hrvatska postala samostalna, predstavljala svoje građane, građane Osijeka, onakvima kakvi jesu. Udruga nam je predstavila preko stotinu sugrađana na principu "tko je tko u gradu", i tako nas, nakon rata, upoznala s onima koji su ovome gradu nešto dali, a ima ih koji su mu dali i cijeli život. U tome je uljudbenost naše udruge, upoznavanje vlastitosti, ako sebe ne upoznamo kako ćemo dalje, polako ili žurno, sve jedno je, ali prvo da vidimo tko smo. To je zasluga ove Udruge, pristojno nas je i uljudbeno upoznala tko smo to mi u ovom gradu koji nije htio biti pokoren. Kako je Udruga završila svoj posao međusobnog upoznavanja, istina moglo se ići od građanina do građanina, ali ta polaganost ne bi nas nikud odvela. Zato je u ovom stoljeću Udruga malo zastala, što sad, na početku smo nečeg novog, i vremena - novo je stoljeće, i prostora - obnavljamo i pomlađujemo grad. Zato je Udruga, po mom mišljenju pred novom zadaćom, trebamo se upoznati i vidjeti tko nam dolazi. Upoznali smo preko stotinu onih koji su učini ovaj grad takvim kakav jest, mogao je biti i bolji, hajdemo vidjeti tko će ga učiniti novim. Uljudbeno sada pozovimo stotinjak mladih, upoznajmo mlade umjetnike, znanstvenike, sportaše i sve druge koji će ovaj Osijek učiniti boljim u novom stoljeću. Što su činili do sada, i što će učiniti još. Tko su ti koji će nas voditi, koji će voditi grad, sasvim uljudbeno, ponekad žurno, a ponekad i polako, sve jedno je, samo da nam grad ostane još koje tisućljeće u nečem što se zove prostor-vrijeme. Deset godina nam je tek. Josip Cvenić
Fran Jović KULTURA ŽIVLJENJAŽivot je svetinja.Tamnim tkivom struji krv. Svako malo javljaju se prohtjevi, želje, potrebe. Osjetila ćute neodoljivu ljepotu krajolika, miris bilja, okus hrane. Osobitosti pića. Hedonizam stanica. Javljaju se i dodatni impulsi: egoizam, samoživost. duhovnost, zanesenost. Hladno promatrano čovjek se ne može samospoznati bez drugih. Prije svege majke i oca. Čak i uz tu značajnu pomoć, veliki dio podsvjesti ostaje zauvijek nespoznat, kao nepovratni dio božanskog. I profanog. Da bi oblikovao svoje svjetlu i tamnu stranu, razgovarao s društvom, ostvarivao životne impulse, preoblikovao se i postupno uzrastao ili kržljavio, pojedinac ne može bez uglavljivanja u život okoline, grada, sela, kao pomorac ili robinzon. Njegova vanjska strana okrenuta svijetu je kultura: oblačenja, spavanja, govora, seksa, stanovanja, rada, zabave, tehnologije, prehrane, bolesti i neumitnosti s kojom nestajemo. Kultura življenja! Pa što nam ona poručuje? Skromnost, strpljivost, poštenje, integritet i - racionalni užitak. To je naličje blistave forme, kulture. No kultura življenja je prije svega suzdržanost, umjerenost, odmjerenost, ravnovjes i ljepota. Što to znači? To znači da kultura odražava unutarnju snagu pojedinca, sredine, kraja, regije, države, svijeta! Kome ona zato smeta? A mora nekom smetati! Smeta neosjetljivim, bolesnim, sebičnim, neupućenim, neuputivim, nestrpljivim, gladnim, preuzetnim, šupljoglavim, nadutim, gramzljivim, prestrašenim i neljudskim. Zašto? Zato što se oni ne mogu napojiti iz umjerenog i uravnoteženog, lijepog; oni ga se intuitivno boje: ne mogu ga ni upiti niti shvatiti - za njih je to nepoznato, strašno, nedostižno i opasno. Oni su kao priučeni ljudi - tek kao neki pomoćni u ljudsko tkivo presvučeni hominizirani organizmi. Cestom galame, prometom trube, odviše jedu, ne raspoznaju boje, ne razumiju suptilne poruke, zvjernjaju za mesom, sobom se klate, a da i ne primjete mogu vas munuti, maznuti, opsovati, pričepiti, zadržati, zaprljati, ozlijediti, pozlijediti, svesti na mehaničko... Pa, ipak i oni nešto poručuju. Kultura življenja? To je osluškivanje bila, zapažanje ljudi, zaobilaženje gomile i sile, zazor od proroka, odmak od poroka. Pozdravljanje susjeda u prolazu, razgovor sa bolesnom mačkom, drvećem, pticom i travama, osluškivanje oluje: krupne kapi ljetne kiše po ravničarskoj prašini. To je potajno pisanje pjesme dragoj osobi, slanje cvijeća bolesnicima, pomoć pri prijelazu ceste... Kultura življenja? Tiho odmjereno i svakotrenutno uživanje života kakav jest, kao da nas tu nema, a budući da ipak jesmo, da nem bude stalno poput tihe proslave. To je kada pomisliš na nekog i - makar u mislima, odmah mu se javiš. A on dođe. U Osijeku 23.05.2001. ŽURILI SMO POLAKO DESET GODINANeki novi krajputaši
Vraćajući se u Osijek iz Kutjeva, nakon što je imao ispite za svoje studente, dr. sci. Antun Pintarić nazvao me, svladavajući pretproljetnu Krndiju, dugo se nismo čuli, razveselila sam se, a on mi priopći da baš u ovom ožujku naša udruga «Žuri polako», «Festina lente» slavi deseti rođendan. Deset godina postojanja!? «Zar već deset godina?», reagirala sam u nedounici, pokušavajući u razgovoru usporedno računati..., «... da, da, počeli smo u ožujku 1996., u maloj knjižnici Industrijske četvrti, prvi gost bio je Mato Tijardović», podsjeća me gospodin Pintarić, odmata mi se film, i sama sam sudjelovala u tim počecima. Kao i u njihovim razvijutcima, putovima i puteljcima. I danas, kada je deset godina prošlo u sitnoj meljavi vremena i žurbe, unatoč sjajnoj starolatinskoj - Žuri polako! (Festina lente) ipak smo dosta toga napravili, ostavili tragove ljepote druženja i radosti, postavili nove krajputaše. Kada bi mi sada netko rekao - sjeti se samo nečega, o našim Susretima ugode je riječ, bila bih zbunjena, pa toga je bilo više od 140, sve bliže brojci - 150. Toliko sjajnih osobnosti raznih profila zanimanja u našim Susretima, umjetnika, znanstvenih, prosvjetnih i zdravstvenih radnika, političara, sportaša, gostiju našeg grada iz Hrvatske i inozemstva... Ako baš moram nečega se sjetiti odmah, odlučila bih se za zgodu u maloj knjižnici, koja je ugostila bračni par prvaka osječke Opere - Sanju Uroić-Ljutić i Vlahu Ljutića. Nakon ugodnog čavrljanja Sanja je otpjevala Brankov «Moj Osijek, mili grade», a Vlaho se odlučio za jednu staru, trubadursku, dubrovačku, kako on reče... Pjevao je, dobre vibracije šuljale su se među knjigama na policama i najednom, gle čuda, publika je zajedno s Vlahom Ljutićem zapjevala refren. Nevjerojatno je to bilo, gotovo su svi pjevali, što je odista bilo nesvakidašnje. Vani se navlačio zastor prve obilne susnježice, a mi smo pjevali u knjižnici s Vlahom Ljutićem. Kasnije se ispostavilo da je ta varijanta trubadurske pjesme bila vrlo dobro poznata i našim majkama i bakama, ali s naslovom «Ti jedina moja jesi», sve je to zbog ugodne pjevnosti postala starogradska pjesma na širom prostorima, dosta je takvih primjera. Ispričala sam taj pjevni događaj svojima kod kuće, a oni s nevjericom upitaše: «U knjižnici?» «Ma da! Kažem vam!» Mnogi su, i gosti i publika, zbog Susreta propuštali «važne» stvari u životu, raznorazne sastanke, fitnese, preferanse, koji na rasporedu svakodnevice bijahu utorkom navečer. No, nije im bilo žao, dobili su mnogo više. A o kulturi življenja, općenito, i u našem gradu, izrečena su mnoga mišljenja i prijedlozi, gotovo da bi se od toga mogla napraviti vrlo zanimljiva publikacija. U ovom trenu možda da samo ponovim riječi Zvonimira Biskupovića, koji je izrazio želju da se se ljudi u svom životnom okruženju više druže, da se dobro upoznaju susjedi. Pravi su primjer za to stanari velike zgrade na Sjenjaku, koji zajednički proslavljaju obljetnice zajedničkog stanovanja. S više kontakata i druženja vlastiti problemi postaju lakši. Susreti ugode jedan su od takvih oblika druženja, originalan projekt u gradu. Grad Osijek to je i prepoznao, Susreti su, uz mnoga priznanja, dobili i gradsku nagradu. Mnogo je još dobrih riječi i dojmova izrečeno o Udruzi, Lujo Medvidović neobično cijeni to nastojanje da se u javnom, spontanom razgovoru otvore prozori vlastite duše i srca, da se ljudi stvaralački mogu uspoređivati, tu se razvija osjećaj za iskrenu, zdravu komunikaciju. A stvara se tako i dokument jednog vremena. Ljerka ANTONIĆ
|
| < Preth | Sljed > |
|---|