I napokon, vedra lica naših zemljaka i obilan večernji objed u Domu hrvatskih hodočasnika Dr. Ivan Merz, u tome, uz preko 400 god. stari Hrvatski papinski zavod sv. Jeronima, nezaobilaznom rimskom kutku Lijepe naše, u kojem nas materinjim jezikom iznova podsjetiše da smo u velegradu braće Romula i Rema u kojem, možda više no igdje drugdje, na sedam razasutih brežuljaka nalazimo dokaz uspješnog suživota prošlosti i sadašnjosti, spoj graditeljskih slogova (primjerice, od renesanse do EUR-a), etruščanske i starorimske iskopine razasute poput otočića na najneočekivanijim mjestima, te, što je i najbitnije, tisuće ljudi koje, posjećujući ga, neprekidno isprepliću svoje dojmove i sjećanja, stapajući staro i novo.

Oplahnut rijekom Tiber, Rim je drevni grad živahnih stanovnika s preko 300 zabilježenih spomenika, 250 crkava, 100 zbirki i sjajnom kuhinjom, te kolijevka uljudbe i umjetnosti, koja posjetitelju, još od doba kad je, prema predanju, vučica podojila njegove osnivače, pruža bezbroj mogućnosti. Poznata i po vrhunskome istančanom odjevnom ukusu svojih građana i oblikovanju predmeta i prostora, po kršćanskim katakombama sv. Kalista, Vespazijanovu Koloseju, Circusu Maximusu, Forumu i svojim pobjedničkim vratnicama, bijelome mramornom spomeniku savojskome Vittoriju Emanuelu II. i neznanome vojniku (Žrtvenik Domovine), lavovskim stubama na nekima od svojih brojnih trgova (Campidoglio), po nekoć poganskome sveboštvu Agripina Panteona i spokoju vatikanskih vrtova, ova je europska prijestolnica doista jedinstvena i neponovljiva i u svjetskim razmjerima.

Rim nerijetko oduševljava, bilo da ste u njemu posjetiteljski novak, bilo da ste već stari znanac njegovih brežuljkastih ulica, spreman iznova otkrivati njegove tajne. Nas je odmah pozdravio veličanstvenim večernjim pogledom na kružnu Anđeosku utvrdu (Castel Sant'Angelo), koju je 139. dao podignuti car Hadrijan kao obiteljsku grobnicu, a čiji vrh krasi Mihovilov lik, danas dom prekrasnih Rafaelovih uradaka u papinskim prostorijama. Ta je građevina utvrdom postala istom u srednjovjekovlju, a predanje govori da se arhanđel Mihovil ukazao 590., tijekom papinskoga ophoda zbog kuge; budući da je anđeo u korice zavlačio svoj mač, znamen bolesti, te time naznačio njezin prestanak, zahvalni su Rimljani njegov lik postavili na vrh. Otad je utvrda nerijetko služila i kao pribježište papa tijekom napada na Vatikan, a u 19. st. i kao papinski pritvor.

Mnogima je zasigurno vrhunac rimskoga boravka bio upravo Vatikan, zapravo zasebna država znana kao Država Vatikanskoga Grada u skladu sa sporazumom s Italijom od 11. veljače 1929. Do Svete Stolice, te najmanje svjetske države, dođosmo diveći se Anđeoskome mostu (Ponte Sant'Angelo), drevnome Elijevu zdanju kojemu je Bernini 1600. dodao još dva na postojeća tri luka, kao i 10 anđela. Vatikan je smješten na području na kojemu je, prema vjerovanju, mučen i pokopan sv. Petar, a na kojemu je prvi rimski carski preobraćenik na kršćanstvo, Konstantin, 326. dao podignuti baziliku u apostolovu čast. U nju su se poslije povukle pape, koje su, kao rimski prvosvećenici i poglavari sveopće (katoličke) Crkve, prethodno stolovale u Lateranu.

Probijajući se kroz nepregledne hodočasničke skupine, pod budnim okom živopisnih vatikanskih švicarskih gardista okupljenih oko Kaligulina aleksandrijskoga obeliska iz 1. st., nađosmo se sunčanoga jutra sučelice prizoru od kojega uvijek zastaje dah i nestaje sav umor: pred bazilikom sv. Petra, najvećom svjetskom crkvom, koja prima 60.000 ljudi, podignutom nad svetčevim grobom i na ostatcima hrama iz 2. st., čiju je izgradnju nadgledao osobno car Konstantin. No temelji ove znamenite građevine, onakve kakvu je danas znamo, ipak su položeni nakon srednjovjekovlja, tijekom vladavine pape Julija II., a zidana je tijekom preporodnoga razdoblja, te se danas diči Madernovim pročeljem dugim 114 i visokim 45 m, s 13 šestmetarskih svetačkih kipova, mozaicima i satovima i divovskom, 136 m visokom i 43 m širokom Michelangelovom kupolom. Nekima od nas od uzbuđenja i ganuća pred dvadesetmetarskom Berninijevom brončanom nebnicom nad žrtvenikom, pred mnogima od čuvenih skulptura (npr. Pietà), u veličanstvenoj Sikstinskoj kapeli pred Botticellijem, Ghirlandaiom, Peruginom i dakako neponovljivim Michelangelom, te nadasve na grobu „našeg" pape, Ivana Pavla II., potekoše suze...

Nakon svih čari četirimilijunskoga Rima, povratno svraćanje do znatno manje Bologne, pobratima našega Zagreba, prijestolnice pokrajine Emilia-Romagna i grada fizičara Luigija Galvanija (bioelektricitet) i Guglielma Marconija (bežična komunikacija), zapravo je izgledalo poput dopadljivoga izleta. No i taj grad, nekadašnja etruščanska stočarska (Felsina, 6. st. pr. Krista) pa potom starorimska naseobina uz tokove rijeke Po (Bononia), u srednjovjekovlju iznimno važno europsko čvorište s nekih 70.000 stanovnika, nudi namjerniku jako mnogo, dakako ne samo kao rodno mjesto europske sveučilišne pokretljivosti, koja zasadama datira još od davnoga 11. st. (Bolognski proces), poznate i vrlo ukusne salame (mortadella), umaka i sira. 

U maniri naše Udruge Festina lente, „požurismo se polako", te vidjesmo i naučismo, šećući se krasnim nadsvođenim trgovačkim Porticom, doduše zakratko (jer je ukupno dug 40-ak km!), da je današnja Bologna sajamski grad, državnički ljevičarski usmjeren, te da je prometno središte vrlo bogate povijesti, čija mladež luduje za košarkom i nogometom. Nekoć grad utvrda i tornjeva (od kojih su neki, zbog samodopadnoga natjecateljskog duha njihovih graditelja, namjerno zidani ukoso), Bologna danas privlači Neptunovim trgom s velikim vodoskokom, bazilikom sv. Petronija (koja je izvorno imala biti većom i od one vatikanske, ali je ostala ne samo nedovršena i opustošena, zbog razmirica tadašnjih talijanskih gradodržavica, već je to na vrijeme osujetio papa Pio IV.), te naravno palačom s likom pape Grgura XIII., tvorca poznatoga kalendara u 16. st.

Ovaj posjet Italiji i napose Rimu za sve nas, pa i za one koji su u njoj i njemu već bili, bio je prekrasan, no možda opet prekratak. No nismo li svi mi, u skupini, prema uvriježenome pravilu, preko glave bacili novčić Neptunu u barokno plavetnilo rimskoga Trevijeva vodoskoka i, uz ostalo, u sebi zaželjeli i povratak i nije li predivno vatikansko Berninijevo stupovlje na Trgu sv. Petra otvoreno svima u vječnome zagrljaju?     

Osvrt napisao dr. sc. Tihomir Živić