|
Vrlo jednostavno, bez mudrovanja.
Za
mene je kultura življenja na ovim prostorima svakodnevni doživljaj
"esekerskog uljudbenog štiha". Nešto što svaki eseker itekako zna,
osijeća, sluti...
Možda je previše apstraktno, a konkretno,
za mene je to Susret ugode, diskretan šarm jedne dame...
Gospođe
Mancike i njenih, s ljubavlju ponuđenih toplih, mirisnih kiflica. I to
ne bilo kakovih kiflica, već posebnih kiflica od dizanog tijesta.
Mirisa ... koji podsijeća na davno proživljeno djetinjstvo, toplu
majčinu ruku, trenutak susreta s najmilijima...
Da, i to je
kultura
življenja. Toplo, ljudsko, gotovo intimno kulturno događanje,
prepoznatljivo kao ono nešto, esekersko, građansko ... ma, stoljećima u
nama.
Da, to je esekerski štih. Osmijeh i kiflice gospođe
Mancike...zar ne, esekeri?
Početak devedesetih godina
prošlog stoljeća vrijeme je novih sociološko - ekonomskih odnosa u
Hrvatskoj, nakon Domovinskog rata i postkomunističkih promjena, došlo
je do novih vrijednosnih odnosa u društvu koji su izazvale ne male
traumatske i stresne situacije kod većine pojedinaca. U to vrijeme kada
su se osobni i okolinski čimbenici mijenjali, a psihosocijalna
prilagodba građana postajala sve složenija započela je s radom jedna
skromna udruga u želji da promiče kulturu življenja u novim
uvjetima.
Inicijatori
Susreta ugode osjećaju krizu identiteta građanina i pojedinca koji se
našao u vrtlogu promjena, socijalnih miješanja struktura ruralne i
građanske sredine, a istovremeno najave nove multikulturalne srednje
Europe, Susreti ugode zato pokušavaju kod pojedinca veličati
tradicionalne građanske vrednote - pošten i strpljiv rad, te
ustrajnošću i odricanjem tek postići prestiž u društvu. Za takvo
promicanje kulture življenja Susreti ugode koriste vrlo jednostavnu
metodu, potiču zbližavanje sugrađana. Susreti ugode žele osnažiti
građanina, pružiti mu toplinu preživljavanja i ponovnog upoznavanja po
principu Ťtko je tko u graduť pažljivo odabirući upravo one sugrađane
koji će svojim primjerom ukazati pojedincu put prevladavanja tako
zvanog Ťrizičnog društvať u kojem su na djelu promjene vrijednosnih
sustava.
Susreti ugode koristeći narodnu mudrost Ťpožuri
polakoť
uporno povezuju vrednote svojih sugrađana predstavljajući javnosti,
sada već svakog tisućitog građanina Osijeka. Njihovi ugodni susreti
okupili su preko stotinu umjetnika, znanstvenika, duhovnika, političara
i sportaša izražavajući vjeru u mogućnost kvalitetnijeg života grada.
U
skromnim uvjetima, Susreti ugode uspjeli su u kulturu življenja vratiti
nadu i vjeru o postojanju vrijednog i poštenog građanina, te
strpljenjem i ustrajnošću načiniti u svom specifičnom mediju, leksikon
Ťtko je tko u gradu Osijekuť. To predstavljanje, sada već dakle,
leksikona građana, nema i nije ni imalo namjeru znanstveno -
metodološkog pristupa odabira sugovornika, ali ni slučajnog poziva bilo
kojeg od 114 000 građana Osijeka, već korišten je uljudbeni princip
odabira onog sugovornika za ugodan susret kao primjer ponovno pronađene
građanske svijesti.
Naravno, postavlja se pitanje moguće
iscrpnosti
gostiju , ali brojka sto potvrđuje da će uvijek biti moguće naći
ugodnog sugovornika, sve češće u mlađim građanima, ali i ponovljenim
susretima no, ovaj puta s gostom novog poticaja kojeg on zna prenositi
na druge. Neka bude tako.
Osijek, 03. lipnja 2001.
Život je svetinja.
Tamnim tkivom
struji krv.
Svako malo javljaju se prohtjevi, želje,
potrebe.
Osjetila ćute neodoljivu ljepotu krajolika, miris
bilja, okus hrane.
Osobitosti pića. Hedonizam stanica.
Javljaju se i dodatni impulsi: egoizam, samoživost. duhovnost,
zanesenost.
Hladno
promatrano čovjek se ne može samospoznati bez drugih. Prije svege majke
i oca. Čak i uz tu značajnu pomoć, veliki dio podsvjesti ostaje
zauvijek nespoznat, kao nepovratni dio božanskog. I profanog.
Da bi
oblikovao svoje svjetlu i tamnu stranu, razgovarao s društvom,
ostvarivao životne impulse, preoblikovao se i postupno uzrastao ili
kržljavio, pojedinac ne može bez uglavljivanja u život okoline, grada,
sela, kao pomorac ili robinzon. Njegova vanjska strana okrenuta svijetu
je kultura: oblačenja, spavanja, govora, seksa, stanovanja, rada,
zabave, tehnologije, prehrane, bolesti i neumitnosti s kojom
nestajemo.
Kultura življenja!
Pa što nam ona
poručuje?
Skromnost, strpljivost, poštenje, integritet i -
racionalni užitak.
To
je naličje blistave forme, kulture. No kultura življenja je prije svega
suzdržanost, umjerenost, odmjerenost, ravnovjes i ljepota.
Što to znači?
To znači da kultura odražava unutarnju
snagu pojedinca, sredine, kraja, regije, države, svijeta! Kome ona zato
smeta?
A mora nekom smetati!
Smeta
neosjetljivim, bolesnim, sebičnim, neupućenim, neuputivim,
nestrpljivim, gladnim, preuzetnim, šupljoglavim, nadutim, gramzljivim,
prestrašenim i neljudskim.
Zašto?
Zato što se oni
ne mogu
napojiti iz umjerenog i uravnoteženog, lijepog; oni ga se intuitivno
boje: ne mogu ga ni upiti niti shvatiti - za njih je to nepoznato,
strašno, nedostižno i opasno. Oni su kao priučeni ljudi - tek kao neki
pomoćni u ljudsko tkivo presvučeni hominizirani organizmi. Cestom
galame, prometom trube, odviše jedu, ne raspoznaju boje, ne razumiju
suptilne poruke, zvjernjaju za mesom, sobom se klate, a da i ne
primjete mogu vas munuti, maznuti, opsovati, pričepiti, zadržati,
zaprljati, ozlijediti, pozlijediti, svesti na mehaničko...
Pa, ipak i oni nešto poručuju.
Kultura življenja?
To je osluškivanje bila, zapažanje ljudi, zaobilaženje gomile i
sile, zazor od proroka, odmak od poroka.
Pozdravljanje
susjeda u prolazu, razgovor sa bolesnom mačkom, drvećem, pticom i
travama, osluškivanje oluje: krupne kapi ljetne kiše po ravničarskoj
prašini. To je potajno pisanje pjesme dragoj osobi, slanje cvijeća
bolesnicima, pomoć pri prijelazu ceste...
Kultura
življenja?
Tiho
odmjereno i svakotrenutno uživanje života kakav jest, kao da nas tu
nema, a budući da ipak jesmo, da nem bude stalno poput tihe
proslave.
To je kada pomisliš na nekog i - makar u mislima,
odmah mu se javiš.
A on dođe.
U Osijeku 23.05.2001.
Gledajući i slušajući
političke rasprave na televiziji, došla sam do zaključka da bi se
sudionici rasprave imali držati nekih pravila koja se odnose na kulturu
riječi. Nastojat ću igrom riječi reći kako bi se valjalo služiti
riječima u takvim raspravama.
Ukratko, sudionik se mora javiti za
riječ i čekati da dobije
riječ, a nikako ne upadati drugom u
riječ i oduzimati drugome
riječ. Tek kad dobije
riječ, uzme
riječ. U govoru ima birati
riječi. Ako već ne može za sugovornika
naći lijepu riječ, ne smije rabiti grube i
uvredljive riječi, mora izbjegavati teške
riječi - a ipak naći prave
riječi. Valja voditi računa o tome da se
ne troše riječi, da se ne rabe prazne
riječi jer se tako oduzima drugome
mogućnost da dođe do riječi. Nepristojno
je u raspravi u kojoj su sudionici ravnopravni voditi glavnu
riječ ili prekidati koga u
riječima. Valja čuti i
riječi drugih i poštivati pravo na
drugačije mišljenje. To znači da valja ne samo uzeti
riječ, nego i dati
riječ drugome. Istomišljenicima se ne
treba dodvoravati slatkim i nježnim
riječima, neistomišljenike ne valja
vrijeđati grubim riječima i još manje
prostim riječima. Ako se sugovornik na što
obvezao u raspravi, ne smije pogaziti
riječ nego i nakon razgovora mora držati
zadanu riječ. Na grube
riječi ne valja uzvratiti grubim
riječima, pa reći
riječi koje će kasnije autor poricati. U
raspravi je dopuštean igra riječima,
ponekad i oštre riječi. Dobro je ako
govornik svojim riječima uvjeri slušatelje
u ono što govori. U protivnom se samo razbacivao
riječima i trošio
riječi uzalud. Dobro je ako sudionik u
razgovoru bira jednostavne i sugovornicima razumljive
riječi. Najbolje je rabiti hrvatske
riječi, a izbjegavati strane
riječi. Najbolje je u malo
riječi reći mnogo i bez velikih
riječi biri uvjerljiv. Jednom
riječi, treba paziti na svaku
riječ. I stajati iza svojih
riječi od
riječi do
riječi.
Osijek je inicijativom
samoorganiziranog tima uspio inicirati jedan projekt, koji ima mnogo
veći smisao no što nam je sada moguće pretpostaviti. Započeo je kao
susreti ugode i kroz desetine susreta se počeo pretvarati u promicanje
kulture življenja Osječana. Da li bismo mi stanovnici Osijeka potaknuti
ovim projektom mogli sebi i drugima proizvoditi lijepe dane i lijepe
noći?. Da li bismo mi stanovnici Osijeka potaknuti ovim projektom mogli
RAZVIJATI KVALITETU ŽIVLJENJA u skladu sa zakonima dobra, istine i
ljepote? Da li bismo mi stanovnici Osijeka potaknuti ovim projektom
mogli bolje, istinitije i ljepše učiti stvarati naš grad u skladu sa
Božjim naumom? Da li bismo mi stanovnici Osijeka potaknuti ovim
projektom mogli imati bolju i veću zaposlenost, bolju kvalitetu rada i
odnosa, ukratko raditi i živjeti sretnijei slobodnije.
Što
nam je činiti?
Svatko
od sudionika po izboru tima je na neki način svjedočio o svojem
životnom putu, svojem radu, a sve se to počelo pretakati u tkanje
života. Svatko od nas je jedna neponovljiva knjiga, koju sami sebi i
drugima pišemo i čitamo, a uslijed interakcija koja su tako nastajala
počeo se otkrivati jedan dublji smisao. Sličnosti i razlike koje su se
odvijali kroz ove susrete otvarali su sudionicima novo vrijeme i novi
prostor u kome smo počeli učiti da mi možemo zajedno konstruirati i
realizirati našu zbilju.
Svi se mi u datim ekonomskim i
političkim
okolnostima osjećamo manje više kao objekti, a susreti ugode su nas
počeli učiti, da bismo mi ako budemo učili iz naših dijaloga, mogli
početi postajati subjekti.
Paralelno sa ovim procesima
utorkom neki
od nas su teorijski otkrivali zakone autopoiesisa, tj da smo u stanju
sami iz sebe proizvoditi sebe i uzajamne odnose koji će sve više biti u
skladu sa Božjim zakonima ljubavi, istine i slobode.
Ukoliko
povežemo ova teorijska (top down) i empirijska (bottom up) stremljenja
mogli bismo dublje proniknuti u realitet i idealitet života u Osijeku,
a to će nas voditi do sve boljih i ljepših uvida u zbilju i viziju
življenja. Ukoliko povežemo moralna, znanstvena i umjetnička
stremljenja u svakom od nas i u našim odnosima, početi će se stvarati
sama iz sebe jedna strategija razvitka našeg grada. Nas stotinjak bismo
mogli biti u skladu sa teorijom kaosa atraktor koji bi mogao inicirati
projekt stvaranja života u Osijeku u skladu sa našim najboljim
osjećajima, mislima, riječima i djelima. Ukoliko nas stotinjak dođemo
do zajedničke vizije razvitka Osijeka, a sačuvana dokumentacija nam
može biti za to baza podataka i znanja, moglo bi se dogoditi istinsko
čudo.
Da bismo zajedno proizveli čudo prvo ga moramo
htjeti. Ovaj
jubilej je prilika da vidimo da li bismo tako nešto mogli sanjati
zajedno. Ako se to porodi 13. 6. 2001. slijedi nam faza zajedničkog
učenja, razmjene iskustava, prijedloga, vizija, ukratko stvaranja
samoučećih timova, koji bi počeli sustavno učiti proizvoditi sebe i
svoj grad u skladu sa zakonima ljubavi, istine i slobode. Ako u tome
ustrajemo nakon nekoliko mjeseci bismo mogli od ljudi koji samo hoće i
znaju raditi i živjeti kao jedinke, postati članovi timova za
unapređenje kvalitete života Osijeka u sve više sfera.
Kulturne,
znanstvene, političke, gospodarske, sportske, vjerske i sve druge
institucije ovog grada mogle bi dobiti jedan novi impuls te bi se nas
stotinjak moglo uvečati na tisuće i da u nekoliko mjeseci svi
stanovnici Osijeka krenu putem stvaranja samih sebe u skladu sa
najboljim moralnim, intelektualnim i estetskim dostignućima. Sve ono
što se bude odvijalo preko medija (radio, novine, televizija, internet)
bi se odslikavalo u svima nama i mi bismo mogli postati prvi
samoodgajajući, samoučeći i samoorganizirajući grad u Hrvatskoj.
Susreti ugode jedan su od
najprepoznatljivijih projekata koji promiču urbanu kulturu u zadnjih
nekoliko godina u Osijeku, što govori i činjenica da obilježavate stoti
Susret.
Upoznavajući se s Vašim gostima iznova dobijamo
potvrdu onog
što ponekad u sivoj svakodnevici zaboravljamo, da je Osijek grad u
kojem je lijepo biti. Postignuća Vaših gostiju u toliko raznolikih
područja imaju zajedničku nit - vezana su uz Osijek i utkana su u
njegov život. Ne treba niti spominjati višeznačnu korist koju građani u
svom svakodnevnom životu imaju od Vašeg projekta - naime vi niste samo
kroničari, već i potičete na nove aktivnosti, promičete pozitivne
vrijednosti i dajete nadu da rad pojedinaca neće ostati nezabilježen i
zaboravljen. U tom smislu mijenjate u pozitivnom pravcu i sustav
vrijednosti u našem gradu. Hvala Vam na tome i iskrene čestitke za
prvih sto susreta.
Živimo u industrijski razvijenom
društvu, no to ne znači da živimo kulturno. Biti bogat i kulturan nije
jedno te isto!
Svaka zajednica ima svoje
kulturne zasade, koje se međusobno razlikuju, a opet su u mnogočemu
vrlo slične. Štujmo kulturu drugih, jer to znači kulturno
živjeti.
Život nije lagan. Tijekom života
borimo se za život. Ako usprkos svih teškoća, osjećamo da je život
lijep, da ima smisao, mislim da nismo daleko od kulture
života.
Život se sastoji od više
dijelova: djetinjstvo, mladost, zrelost i zadnja dob. Svaka od njih
lijepa, ali i ružna. Ako nas naši stariji uspiju usmjeriti da lijepo
istaknemo, da ružno potisnemo, da se zalažemo i borimo se za lijepo,
ratujemo protiv ružnog, osjetit ćemo da živimo kulturno.
U borbi lijepog i ružnog, dobrog
i zla, nećemo uvijek biti pobjednici. Izgubljene bitke u životu ne
znače i izgubljeni život. Ako tako živimo, živimo kulturno.
"Živi i daj živjeti" ("Live and
let live") engleska je poslovica, koja vrlo mnogo govori u životu.
Ljudi su rođeni da žive s drugima ljudima. Ako poštujemo druge, volimo
živjeti i družiti se s drugima, pomagati, a ne tlačiti druge, dobro će
nam se vratiti dobrim, a zlo će vratiti zlo. Izaberimo ispravno, živjet
ćemo kulturno.
Obrazovan (znanjem, vještinom,
umjetnošću), ne znači biti kulturan, ali biti kulturan i obrazovan,
dati će nam bogatstvo života, živjet ćemo kulturno.
Život ima smisao. Valja ga
spoznati, što neki uspiju, a neki ne. Smisao života neće doći sam
posebi. Za to da ga spoznamo valja se dobro založiti. Uspijemo li to,
osjetit ćemo veliku sreću, a u njoj da nam život nije otišao u vjetar,
već da smo život kulturno poživjeli.
Kultura življenja (ili
kultura ljudskog života) je sklad osobnog, obiteljskog i javnog
čovjekovog međuodnosa. Ona znači moguću sreću i zadavoljstvo u bljesku
ljudskog trajanja na planeti Zemlji, od prvog plačnog udisaja i prve
kapljice majčina mlijeka do oproštajnog uzdaha prije puta u Vječnost.
To je strpljivost, trpeljivost, milosrđe, uviđavnost, poštenje,
razumnost, hrabrost, dosljednost, upornost u dobroti, pravednost,
zahvalnost, istinoljubivost, ljubav za sva Božja stvorenja i prirodu,
prije svega za svoje najbliže. Ona se ne dobiva niti rođenjem niti na
dar. Za nju se čovjek mora boriti, mora ju mukotrpno graditi i
njegovati i pri tome stalno pamtiti da se dobro uvije vraća dobrim, a
zlo zlim. Što želiš sebi, poželi i drugom. Mir sa sobom i mir s
drugima. To je kultura življenja, a sve drugo je njen
antipod.
Osijek 15.svibnja 2001.g.
Susretima ugode pred nama se
zatvaraju vrata od deset puta deset dekameronskih priča i otvaraju
vrata za pohod jedne nove centurije, za koju nije važno koliko iz
trajanja traju, nego kako se odigravaju. Otvorena su misaonošću
skulptora koji je izrezbario Kristovu glavu bogolike ljepote, a zatvara
ih pijanist razodjevenom riječju o sebi, koja je zaustavljena
glazba.
Pohodnu četu osječkih radenika
zamijenit će stotine novih vodonoša našeg grada. Onih kojima on nije
sluga, koji od njega ne žive, nego mu služe i za njega žive. A takvi
nam dolaze iz susreta u susret i priređuju dočeke onima koji dolaze.
Uljudbena udruga njihovo je susretište za doživljaj ugode i osjećaj
duševnog zadovoljstva. Ona je i putovnica za plovidbu morem ljudskih
života, kojom se razotkriva dobrota kao vrlina srca, spoznaje istina u
hodu izvan utrtih putova, a ljepota duha kao dijete ljubavi i život
sam, koji nas uči ljubiti, da bi se više učilo, među sobom privijalo i
zajednički jačalo. Znademo, ponornice teku bezglasno, a najdublje
rijeke bez najmanje buke. Njima se sigurnije plovi. Za njih treba imati
nekoliko dekagrama naše domovine i gutljaj našeg Grada. Zato je dan ove
svetkovine, izraz naše zajedničke radosti, privrženosti i zahvalnosti
što u njemu živimo.
Zaista, u snu sam i to
vidio:
U jednom našem zatvoru jedan je zatvorski
čuvar
Jednoga dana istukao jednog našeg čovjeka
I
rekao mu: budalo jedna blesava,
Htio bi rušiti moju državu
da stvoriš svoju državu.
Pa imao si svoju državu.
I što si s
njom učinio?
Zašto je nisi čuvao?
Ako od moje svoju učiniš
Opet ćeš sve
izgubiti,
Ni Ti ni Ja, ni jedan od nas neće je više
imati!!!
Ti si čovjek opasnih namjera! Neživotan i
nekulturan!
Otrpi ove batine.Za Tvoje dobro bijem Te.
Jer čuvam sebe od Tebe, ali i Tebe od Tebe.
Mučni me san razbudio.
Izvedoh brod na
pučinu.
Svoje sam mreže bacio u velo more jezika.
Poslije sam dugo stvarao, Radost raskovanih ruku - vijenac
sonetnih vijenaca, stvorio i s ovim dan završio:
Ove patrice i molitvu za neprekinutu praksu
oblikovanja u ljepoti znane nam zbilje i odgovornost kao izbornu snagu
ljudske časti
posvećujem ljubavi,
ljubavi koja se
jednako prepoznaje
u hrvatskom grbu - znaku svjetlosti i
svetosti, staloženoj pohrani i plodotvoru hrvatske samosvojnosti,
u
krasoti lijepe naše domovine Hrvatske - koju tražim i pronalazim na
svakoj stazi postojanja, svuda kud njen glas dopire i svuda od kud se
lijepoj riječi lijepa jeka vraća,
u dragosti dragog
hrvatskog naroda i svih drugih koji istinu velikog zavičaja osjećaju
kao dio sebe,
u
dobroti ljudi dobre volje koji teže razboritom životu u odanosti i
vjeri i putnicima po stazi duše ranjive kroz nered mučnih
kažiputa,
u radovanju potomstvu koje će doći poslije vremena
povijesne pritiješnjenosti,
u
odgonetki sretne tajne umora od dobrih djela stvaranja koju iznova
otkrivamo u tkanici onog života od koje su niti i našega srca,
u
odvažnosti da perima od snova, ovjerenim vizijom, širimo granice
svijeta u kome svaki čovjek vrhuni svoje ćudoredno više u sustavu
društvenih navika i izmeđuljudskih odnosa i veću sposobnost da voli
druge i sebe,
u živoj želji da se svi skupa, izmireni s
najvišim
kriterijima izvrsnosti, izborimo za dostojanstven susret svijesti i
savjesti s izazovima trećeg tisućljeća po Kristu,
i u svojoj
ljudskoj volji i odlučnosti da time, u svem Rad-obilju, ostanemo
upisani
kao ponosit dionik duhovnosti i uljudbe,
istinit svjedok čovječnosti
i divan zavjet znanosti i
umjetnosti,
prepoznatljivi
ko svjetlo svijeće u
prozoru, bez koga nije moguće bdjeti ni letjeti, u sve nasilnijem
svijetu velikih formata!
U Osijeku, uoči Uskrsa, A. D. 2001
ŠTO JE TO KULTURA?
Rekla
bih kratko, živjeti pošteno, poštovati druge i pomagati im rječju i
djelom.
KAKO PROMICATI KULTURU ŽIVLJENJA?
Rad,
stvaralaštvo, aktivno djelovati prema vlastitim mogućnostima i
sklonostima. Osobnim primjerom potvrđivati kako treba uskladiti život u
obitelji, razvijati ljubav prema bližnjemu, siromašnim i bolesnim.
Voljeti svoj grad i domovinu. Boriti se za ostvarenje korisnih zamisli,
ali i uvažavati mišljenje sugovornika.
Posebnu pozornost pokloniti
estetskom uređenju svog doma, ulice i voljenog grada Osijeka. Više
zelenila i cijeća, a manje korova, divljih deponija, ruševnih zgrada,
zagušljivog zraka, buke i izvorišta raznih bolesti. Stalno unapređivati
životni standard tako da bude što manje onih koji siromašno žive i
ovise o tuđoj pomoći. Živjeti u miru, slozi i ljubavi.
KULTURA ŽIVLJENJA U OZRAČJU GLOBALIZACIJE
SVIJETA?
Pridonositi
nastojanjima da narodi u svijetu postanu složna i skladna obitelj.
Političari: mržnju i ratove duboko zakopati, štiti mir, prijateljstvo i
ljubav.
Mediji: isticati plemenite događaje, ljepotu prirode
i ljepotu života, a manje događaja crne kronike.
ULOGA OBRAZOVANJA U IZGRADNJI KULTURE
ŽIVLJENJA?
Omogućiti
svima stjecanje znanja prema svojim sposobnostima. Iskorijeniti
nepismenost a postići cilj svestranog obrazovanja do najviše razine
ljudskog vjeka.
MOGUĆNOSTI CIVILNOG DRUŠTVA U IZGRADNJI KULTURE
ŽIVLJENJA?
Brzim
razvojem sredstava komunikacije, telefon, tisak, radio i televizija -
omogućena je efikasna razmjena informacija. Tako postižemo bolju
povezanost ljudi na zemlji, upoznajemo razne kulture življenja,
uočavamo i odabiremo ono što nam je drago i lijepo. O tome promičemo
svoj glas i dajemo svoj doprinos u širenju ljepše i bolje kulture
življenja.
KRITERIJI VREDNOVANJA KULTURE ŽIVLJENJA?
Skaladan
život u obitelji. Ljubav prema bližnjem, težnja ka napretku, pozitivno
djelovati, voljeti i biti voljen, na životnoj stazi prednjačiti, ići u
korak sa suvremenim zbivanjima u društvu, biti optimista, te stvoriti
uvjete da svatko živi životom dostojnim čovjeka.
Završila bih ovako:
Zdrava obitelj, zdrav narod,
zdrav narod stvara zdravu država, zdrave države očuvat će naš planet,
na kojem će živjeti čovjek zdravog duha.
Osijek, 06.05.2001.
Kao autor sintagme "Odbor za
promicanje kulture življenja" osjećam se pozvanim izreći vlastito
poimanje složenice "kultura življenja".
Pojednostavljeno i
kratko -
kultura življenja je sveukupni odnos čovjeka prema okolini. Pridjev
sveukupni upućuje na mogućnost raščlambe pojma "odnos", točnije
"okolina". Na taj se način može spoznati temeljna motrišta ili aspekte
kulture življenja. To su:
1. Odnos
prema prirodi.
Odnos
prema neživom i živom svijetu, biljnom i životinjskom. Obuhvaća načine
iskorištavanja prirodnih bogatstava, mijenjanje vodotokova, isušivanja
i navodnjavanja - općenito zaštite okoliša i življenja u skladu s
prirodom.
2. Odnos prema sebi
samom.
Razumijeva
odnos prema vlastitom duhu i tijelu. O tome govore pojmovi: osobna
higijena, mentalna higijena, zdravstvena kultura, obrazovanost i
dr.
3. Odnos prema drugim
ljudima.
To
je najsloženiji odnos, koji bi se mogao dalje rasčlanjivati. U ovom
području postoje brojni pisani i nepisani obrasci življenja (kao što su
zakoni, zapovjedi, etička kodeksi, moralna načela, običaji, pravila
lijepog ponašanja i sl.).
Kultura življenja je
prema strukturi
vrlo složena, sadržajno raznovrsna, vremenski neograničena, a po
važnosti nesaglediva. Rasterećen kompetencije struke sadržaj pojma
pojednostavljujem do banalnosti, pokušavajući olakšati razumijevanje.
Svjestan sam da svođenje kulture življenja samo na "sveukupni odnos
čovjeka prema okolini" izostavljam interaktivni karakter odnosa (tj. ne
samo odnos čovjeka prema okolini, već i okoline na čovjeka). Nadalje,
ne radi se samo o odnosu pojedinca, nego i skupina (npr. navijači,
udruge, političke stranke, stanovnici grada, nacije i sl.) prema
pojedincu, ali i drugim skupinama, te prirodi. Valja također uvažavati
i dinamički karakter kulture življenja, tj. njenu promjenjivost u
vremenu. Čitav život okolina djeluje na nas, ali i mi na nju.
Školovanjem, putovanjima i životnom dobi mijenjamo sebe i svoj odnos
prema okolini.
Svatko je od nas u svome okruženju vrednovan
prema
kriteriju "kulture življenja". Istina kvalitativno, neformalno i
subjektivno, ali ipak ocijenjen (rabimo sintagme cijenjena osoba,
uvažena, ugledna, ili, skorojević, snob i sl.). Mjerila su nam
raznovrsna, a najčešća su iskrenost, poštenje, tolerantnost, radišnost,
stručnost, obrazovanost, strpljivost, srdačnost, milostivost,
uljuđenost, muzikalnost, sklonost nečemu itd.). Iako kultura življenja
ima individulani karakter, mi svoje prijatelje biramo prema kriteriju
bliskosti kultura življenja.
Svatko od nas
živi svoj život, a samo neki život dostojan čovjeka.
Osnovni pokretač svega jest
čovjek. Grci su govorili da je Ťčovjek mjerilo svih stvariť. Kršćanstvo
i druge religije uzdigle su čovjeka na Božje dostojanstvo. No, čovjeku
je teže doći do dobra nego do zla. Stoga je potreban stalni napor,
svijest i volja da činimo dobro a izbjegavamo zlo.
Danas se
susrećemo s krizama, poteškoćama i raznim problemima u svijetu pa i kod
nas. Osnovni uzrok tome jest čovjek. Stoga se može postaviti osnovna
teza: kakav je čovjek - takav je svijet. Moralan, etičan i odgovoran
čovjek je osnovna kvaliteta za sreću i humane odnose u društvu. Za
napredak, bogatstvo i razvoj treba još nadoći i znanost, stručnost i
poduzetnost. Ovo drugo bez prvog ne daje sigurnost u kvalitetan ljudski
život. Iz iskustva znamo za velike znanstvenike i stručnjake s moralnim
i etičkim normama, ali nažalost, znamo i za one koji su bili opasnost
za susjeda i svijet.
U Hrvatskoj, a osobito u njezinom
istočnom
području, postoje određeni problemi i krize u ljudima nastali kao
posljedica jednog neprirodnog sustava, koji je otuđivao ljude i
vrijednosti, utjecaj balkanskog mentaliteta, relativizma, grubog
materijalizma i liberalizma te raznih egoističnih političkih ambicija.
To je zahvatilo dušu i pamet jednom broju ljudi pa iz njih proizilaze
zle misli i djela. Svjedoci smo svakodnevnih slučajeva samoubojstava,
kriminala, ovisnosti o porocima (droga, alkohol, pušenje), i slično.
Stoga, kako bismo ostvarili kvalitetne društvene odnose, prvenstveno
trebamo uklanjati izvore zla. Bilo bi loše da se gomilaju materijalna
dobra i moć u rukama ljudi kojima manjkaju moralne kvalitete. Dakako da
su osnovna materijalna dobra nužna i da je nužan minimum materijalnih
dobara za dostojan život. No, kod dobara treba razumjeti i opća ljudska
dobra, te vrijednosti (moralne i materijalne). I dok se materijalna
dobra mogu svaki čas dati ili oduzeti, dotle se duhovna (etička ili
moralna) dobra teško stiču i zadržavaju.
Stoga je potrebno
da svi
odgojni faktori, prvenstveno obitelji, škole, crkve, ustanove i svi
drugi javni te društveni činitelji dadnu najznačajnije mjesto u odgoju
i samo odgoju, kao osnovnoj normi općeg potencijala. Jer odgojen,
pošten, kvalitetan i odgovoran čovjek lako će sticati stručnost, biti
će marljiv, poduzetan te će biti izvorište vlastite i tuđe sreće i
blagostanja. Takav čovjek će lako stvarati društvene i materijalne
odnose. Nikako se ne smiju suprotstavljati duhovna i materijalna dobra,
bogatstvo i siromaštvo kao neke antiteze - to su sinteze, tj. cjeline
poput ljudskih bića koje ima dušu i tijelo. Danas je bitno da čovjek
vlada tehnologijom i materijalnim dobrima te da mu dobra ne zarobe srce
i duh. Drugim riječima, da bude slobodan, ali i odgovoran, te da vlada
svijetom kao pravi domaćin, a ne da postane okupator i kolonist. Stoga
bih se pozvao na Bibliju i Kristove riječi: "Što se toliko brinete što
ćete jesti i piti ili u što ćete se odijevati". A to kraljevstvo Bože
jest pravednost, ljubav, mir i sreća. Eto do toga trebamo težiti i
brinuti se a ostalo će proizaći iz toga. Tu leži bit čovjeka o kojemu
govorimo. Tek tada će se stvarati bolji ljudski odnosi i blagostanje
čovjeka, a time i bolja opća slika svijeta.
Svibanj,
2001.
Razmišljajući o kakvoći naših
života, o onome što bismo slobodno mogli nazvati svojevrsnom "životnom
uljuđenošću" (a tako to rijetko činimo!), prisjetimo se da već i
starozavjetnik u Knjizi mudrosti (1:13 � 15) govori o Čovjeku kao onom
kojemu život bi udahnut da baštini, množi i stvara, jer i njemu, kao i
svim drugim bićima, Stvoritelj izvorno dade zdravlje i liši ga
"smrtonosnoga otrova". Čovjek bi predodređen kao onaj čija "besmrtna
uspravnost" zaustavlja sile Hada!
Gledamo li samo ljetopisno,
ljudski je život (pre)kratak, istom "prolazak sjenke" okružen
posvemašnjim nijekanjem ... No to što ga učinismo takvim jest zapravo
posljedak onoga čemu smo dopustili ući u našu svakodnevicu protivno
prvotnoj Stvoriteljevoj nakani! A Čovjek nije izvorno uništavatelj,
nego onaj koji voli, koji se u zajedništvu raduje, koji i sam bi začet
jer je prethodno bio voljen!
I znamenita nas papinska
okružnica o "blagovijesti života" (Evangelim vita), upućena u Rimu 25.
ožujka 1995., potiče da već danas uživamo u čovještvu, dobroti, da ne
budemo pojedinci, nego da stvorimo brižnu zajednicu, u obitelji i svuda
oko nas.
Nedavno me dragi prijatelj i
suradnik, podrijetlom Indijac, podučio predivnoj i tako spasonosnoj
mudrosti: u usporedbi s vječnošću, svi smo mi samo zrnca u pješčaniku
života, koja tako lako može otpuhnuti i najmanji dašak. No ako svatko
od nas stoga pretpostavi i ponaša se tako kao da će doživjeti stotu,
većina nas je istom na početcima toga puta: "mladi" smo, dakle, mnogo
je toga pred nama, tolika iskušenja ...!
Proživimo ih stoga mladalačkim
žarom, podijelimo svoja iskustva, svoje uspone i padove s drugima!
Lakše je ... Kaže se da "jedna lasta ne čini proljeće", ali proljeće
navješćuje pojava njihovih jata. Proljeće života!
Pitanje? Što je to?
Prvenstveno to je kućni
odgoj. Genima dobivaš svoj genocid. Rađaš se sam, ispadaš iz majčine
maternice koja te devet mjeseci nosila u utrobi, i utipkala ti tvoje
biće. I brisneš u svijet, udahneš kisik ovog planeta. Krećeš u put
nepoznat. Uče te tvoji bliski. Spoznaješ život. Tu se lomiš. Krenuti na
koju stranu. Raskršće je. Kao križ. Intriga, koju moraš, želiš
savladati. Tunel. Nema izlaza. A tražiš ga. Uporno, svojeglavo, živiš
život, da bi ga našao.
Tu negdje otkrivaš što bi to
mogla biti kultura življenja. Pa, to je svako jutro u kojem tražim
nevinu rosu, odsjaj sunca, razum, poštovanje, stvaranje. Da dam dio
svoje intime u svemirsko praskozorje istine. Stoga stvaram. Od
obiteljskog ekvilibrija, do društvene razumnosti. U svom svijetu
saznanja tražim trun istine. Sve do iskona, kojemu težim, a ne mogu ga
doseći. Rađa se ljubav razuma. Štujem one, koji tako razmišljaju. Želim
uću u njihovu intimu, da bismo je zajedno slavili.
Susreti ugode su dio te priče. Da li je to priča
kulture življenja? Vjerujem, da je to dio nas. Koji želimo spoznati
nešto više.
S ljubavlju
"Žurim polako" |
Arhiva 
