Uskršnja čestitka

Nizozemac iz Osijeka

Veliko srce učitelja Ivića

"Prije Domovinskog rata Osijek je imao najbolji pedagoški standard u odgoju i obrazovanju djece i mladeži među istim i većim hrvatskim gradovima, a jedan je od prvih u Hrvatskoj koji je počeo s informatizacijom u školama" istakao je, među ostalim, prof. Vinko Ivić, zaslužni osječki prosvjetni djelatnik, profesor povijesti i pedagogije, odnedavno u mirovini, gost 121. Susreta ugode.
U organizaciji Uljudbene udruge "Festina Lente" Susret je održan u veljači, na starom mjestu, u Područnom odjelu GISKO-a u Industrijskoj četvrti, uz nastup učenika Glazbene škole «Franjo Kuhač», a dr. sc. Zlata Živaković Kerže vodila je razgovor.
Prof. Vinko Ivić ispričao je svoj životni put, od najranijeg djetinjstva u selu Rastičevu na Kupreškom polju, preko dolaska u Slavoniju, školovanja i uspješne karijere, sve do danas, kada se polako privikava umirovljeničkim danima, koji se, međutim, i dalje puni aktivnosti, uvelike razlikuju od takvih, uobičajenih dana. Najvrednijim u radu učitelja smatra neposredni rad u nastavi, jer zadatak je učitelja podučavati djecu, usmjeravati ih, korigirati, otkrivati njihove pozitivne crte, no danas je vrlo teško raditi u školi, jer učitelj mora liječiti bolesnu dušu djeteta. Prisjetio se i Domovinskog rata, izbjeglištva, organizacije nastave u drugim sredinama, pa i u inozemstvu, u svemu tome on je imao veliki udjel. Danas je predsjednik Društva za hrvatsku povijesnicu u Osijeku, nastojeći da Društvo okrene djeci, školi, učiteljima, da potiče djecu na izučavanje povijesti. A najviše se raduje, kako je rekao na Susretu, kada vidi djecu, svoje bivše učenike, kada se s njima zaustavi u radosnom razgovoru, jer «učitelj mora imati veliko srce i mora biti dobar čovjek, učiteljski poziv nije gluma».

Životopis

Moju obitelj, četvoro djece i roditelje, Drugi svjetski rat prisilio je da zauvijek napuste svoj dom na Kupreškom polju, selo Rastičevo. Na tim prostorima povijest kao da se ponavlja, nakon 50ak godina, ponovo rat - razlozi gotovo isti, ponovo izbjeglice i uništeni domovi.


Ratni vihor nosio nas je od dobrih ljudi Slavonaca, Šokaca iz Slavonskog Kobaša preko Orašca kod Slatine i Klise kod Tenje i konačno 1945. godine do Čepina, Ovčare.


Školujem se u Čepinu i Osijeku (osnovnu i srednju školu). Divan otac podupire moja nastojanja da učim dalje, te završavam redoviti studij razredne nastave i povijesti na Pedagoškoj akademiji, a zatim na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završavam studij povijesti i pedagogije.


Radni vijek u prosvjeti započinjem u mojoj Osnovnoj školi u Čepinu 1963. godine i tamo predajem povijest, ali i zemljopis, fiziku i tehničku kulturu u nedostatku stručnih nastavnika. Uvjeti rada su neusporedivi s današnjim, samo ploča, kreda i puno učenika u razredu, ali željnih znanja.


Nakon dvije godine odlazim u Đakovo u Narodno sveučilište «A. Cesarec», gdje radim na obrazovanju odraslih. S ponosom ističem da sam jedan od organizatora «Đakovačkih vezova» 1967. godine, značajne manifestacije za hrvatsku kulturnu etnografsku baštinu.


Godine 1968. obiteljski razlozi ponovo su me doveli u Čepin, gdje radim u razrednoj nastavi i predajem prirodu i društvo u tzv. timskom radu. Za mene je to bilo važno stručno iskustvo, a uz to predajem i povijest, te obnašam dužnost pedagoga. Bio sam jedan od prvih pedagoga u općini Osijek, jer se u to vrijeme u Hrvatskoj počinje ustrojavati pedagoško-razvojna služba u osnovnim školama. U Čepinu mi je bilo veliko zadovoljstvo poučavati djecu svojih susjeda, prijatelja, znanaca i pratiti njihovo odrastanje i napredovanje.
Školske godine 1974/75. prelazim u Osnovnu školu «V. Nazora» u Osijeku (Retfala) kao nastavnik povijesti. Rado se sjećam tog neposrednog rada s učenicima, rada s mladim povjesničarima, okupljanja učenika subotom na raznim tribinama i predavanjima, te organiziranim matinejama za učenike.


Lijepo, ugodno i najvrijednije u radu učitelja, neposredni rad u nastavi, u razredu s učenicima, završavam odlaskom u Stručnu službu srednjeg školstva za područje Zajednice općina 1980. godine, a u rujnu 1981. godine dolazim na mjesto ravnatelja nove, moderne škole na Sjenjaku, danas Osnovne škole «Mladost». U ono vrijeme je ova škola bila jedina institucija na Sjenjaku, ostalo su bili samo stanovi. Zajedno sa svim učiteljima i drugim djelatnicima vrlo intenzivno radim na ustrojavanju škole, na stvaranju njezine prepoznatljivosti, njezine povezanosti s roditeljima, građanima, s relevantnim institucijama. Radimo na sadržajnom i programskom obogaćivanju rada s učenicima. Radimo na vanjskom uređenju škole i uređenju njezina okoliša - danas je to jedna od najuređenijih škola sa zapaženim uspjesima na tom polju.

Četverogodišnji rad ravnatelja i pedagoško i stručno iskustvo stečeno u radu s učenicima i u školi bit će vrlo važno u mom kasnijem radu, jer 1983. godine na poziv odlazim u Zavod za unapređenje školstva u Osijeku na mjesto prosvjetnog savjetnika za opći razvoj i unapređivanje školstva.


Moj stručni profil i iskustvo stečeno u školi bilo je vrlo važno za moj rad kao prosvjetnog savjetnika, čija je zadaća bila unapređivanje organizacije rada škole i školstva u cjelini, podizanje pedagoškog standarda škole (prostor, oprema, učenička i stručna literatura, stručno-metodički i pedagoški rad učitelja, ravnatelja i stručnih suradnika), upravljanje i pedagoško rukovođenje školom, položaj i standard učenika u odgojno-obrazovnom sustavu, suradnja škole, učitelja i roditelja, itd.


Agresija na Republiku Hrvatsku zaustavljaju, čak prekidaju odgojno-obrazovni sustav, slobodan, miran rast i odgoj naše djece.


Prije Domovinskog rada općina Osijek ima izrazito visok pedagoški standard u odgoju i obrazovanju djece i mladeži. U ratu su učinjena golema razaranja školskih zgrada i opreme. Novi nepovoljni uvjeti nameću nove organizacijske oblike nastave u manjih skupinama u sigurnim prostorima, organiziramo radio-školu, ali rat traje i pristupa se izmještanju učenika u sigurnije prostore Hrvatske i drugih europskih zemalja. Iz Baranje je veliki broj učenika i učitelja izbjegao u Mađarsku.


Već u kolovozu i rujnu 1991. godine Ministarstvo prosvjete i Zavod za unapređenje školstva imenovalo me je povjerenikom za prosvjetu u ratnim uvjetima sa zadaćom brige o organiziranju školstva i nastave u izbjegličkim školama.
U travnju 1992. godine započinje povratak učenika u domovinu. Čine se veliki napori u stvaranju nužnih uvjeta za organizaciju školstva i nastave. Školske 1991/92. godine organizirali smo nastavu koja je trajala samo dva mjeseca u lipnju i srpnju 1992. godine.


Ustrojavanjem županija 1994. godine iz Zavoda za školstvo odlazim u Ured za prosvjetu i kulturu Osječko-baranjske županije na mjesto pomoćnika pročelnika, gdje ostajem sve do umirovljenja.


U Uredu za prosvjetu i kulturu moja radna preokupacija je i dalje ustroj osnovnog i srednjeg školstva u našoj županiji. Stvaranje uvjeta i funkcioniranje odgojno-obrazovnog sustava, rad škola i rad ravnatelja u školama.
U vrijeme Domovinskog rata naša djeca su slikala i pisala o ratu, o stradanjima, o obrani domovine. Na temelju toga nastala je zbirka učeničkih literarnih radova «Kruh na mome stolu», Zbornik stručno-znanstvenih radova «Djeca u ratu» i velika izložba likovnih učeničkih radova «Djeca u ratu» postavljena u veljači 1993. godine.


Za cjelovito funkcioniranje sustava školstva osobito je važno bilo reintegriranje školstva s okupiranih područja u školski sustav Republike Hrvatske, pa sam 1997. godine bio imenovan članom pregovaračkog odbora.


U svom radnom vijeku osobitu pozornost pridavao sam učenicima koji su mi uvijek bili na prvom mjestu. Sve drugo je zbog njih.


Moji stručno interesi bili su usmjereni na:

• uvjete rada škola (prostor, oprema, stručnost učitelja, stručni suradnici, ekipiranost, rad ravnatelja, obogaćivanje škola programima za učenike u kojima će moći iskazati svoje interese i sposobnosti);
• estetsko uređenje škola i školskih okoliša;
• briga za učenički standard (zdrava i ugodna radna klima u školi, prehrana učenika, izleti i ekskurzije, škola u prirodi, sportske i kulturne aktivnosti učenika);
• rad s naprednim i darovitim učenicima, akceleracija;
• učenici s posebnim potrebama, učenici s teškoćama u razvoju;
• natjecanja učenika iz različitih znanstvenih područja;
• organiziranje stručnog usavršavanja učitelja i stručnih suradnika;
• rad i stručno usavršavanje ravnatelja škola;
• mreža osnovnih škola, mreze i programi srednjih škola;
• organiziranje i provođenje različitih projekata i programa iz sustava školstva i područja od važnosti za odgoj i obrazovanje mladih, prosvjetnih djelatnika i roditelja, itd.
• rad osnovnih škola vježbaonica i suradnje s Pedagoškim fakultetom u Osijeku.

Na kraju 1995. godine jedan sam od utemeljitelja Društva za hrvatsku povjesnicu i njegov predsjednik.

Svim učenicima, prosvjetnim djelatnicima i suradnicima zahvaljujem na suradnji.

Ivić Vinko